U jutarnjim satima nas je probudila pucnjava… U obližnjoj gostioni vojnici HVO-a su nešto proslavljali i na kraju je došlo do sukoba tako da je bilo i poginulih. Portir je ujutro kratko komentirao pri našem izlasku iz hotela Radoš da će vjerojatno ispasti da se desilo ubisto iz nehata i nikom ništa. Bio je stariji čovjek. Veoma mi je izgledao zabrinuto. Samo je još dodao da bi volio kada bi odavde negdje mogao otići. Ni sam nije znao kuda…
Račun hotelske sobe 211 platili smo u hrvatskim dinarima. Za Novi Travnik koji je bio naša slijedeća stanica nismo išli preko Bugojna nego smo na izlazu iz G. Vakufa skrenuli desno. Put nas je vodio između planinskih masiva Kruščice i Radovana. Cijelo vrijeme smo putovali uz jednu predivnu rječicu. Naišli smo na grupu vojnika kraj jednog lijepog, veoma uređenog ribnjaka. Kasnije smo ustvrdili da se radilo o vikend – kući Branka Mikulića. Prvo veće selo na koje smo naišli zvalo se Opara. Po okolnim brdima sam zapazio veliki broj ljudi kako rade na svojim njivama. Oni na koje smo nailazili na cesti, bili su, očito zabrinuta lica.
U Novi Travnik smo stigli ujutro oko 10 h. Raspitali smo se o „Bratstvu“, firmi u kojoj je radio Nurija Jakupović. Nuriju sam vidio poslije dugo vremena. Znali smo se dobro iz studentskih dana. Bio je od mene nešto stariji, iz generacije moga rahm. brata Hasiba. Mislim da je ipak bio iznenađen našim dolaskom. U početku nije ozbiljno shvatio suštinu naše misije, pomalo je i sumnjao. Primio nas je srdačno. Već je ugovorio razgovor sa Refikom Lendom komandantom T.O. za N. Travnik.
Štab T.O. bio je smješten u Novom Travniku (Pucarevu) u školi koja je bila povrh fabrike tekstila u kojoj je radio Mustafa – Kule, također prijatelj i cimer iz studentskih dana. Mogao sam usput sve obaviti i vidjeti ljude koje sam želio sresti. Nurija nas je upoznao sa Refikom Lendom, a bio je taj dan obavezan prema poslu, pa nas je brzo napustio. Kasnije mi je Nurija objasnio da su izvlačili teško naoružanje iz fabrike uz istovremeni nadzor i nadlijetanje avijacije JNA.
Bilo nam je od velike koristi Nurijino posredovanje jer mislim da ni sam Lendo nije u početku ozbiljno shvatio naše namjere. Lendo je sa štabom T.O. bio smješten u jednoj velikoj učionici, a na zidu iza njegovih leđa stajala je Titova slika (prirodna veličina u vojničkom šinjelu).
Lendo je bio mlad čovjek, vedra lica. Govorio je polako i odmjereno. Htio je cijelo vrijeme ostaviti dojam ravnodušnosti. Međutim, osjetio sam da ga nešto muči. Najveći broj njegovih pitanja su se odnosila na brojno stanje ljudstva koje bi došlo, naoružanje i opremljenost, starost ljudi, obučenost i niz drugih detalja. Mada sam ja bio onaj koji je došao po određene informacije, Lendo je veoma diplomatski uvijeno prelazio s pitanja na pitanje, tražeći za sebe informacije. Na svako moje pitanje imao je za mene odgovarajući odgovor. U svakom slučaju na mene je ostavio dobar dojam. Bilo mu je stalo da što prije dođemo i na kraju su se sva njegova pitanja odnosila na termin dolaska. Shvatio sam da je i sam pritisnut vremenom i teškim okolnostima u kojima su se našli Bošnjaci u Srednjoj Bosni. Puno toga mi je obećao.
Prihvatio je brigu za četiri stotine ljudi. Govorio mi je i o kasarni u Starom Travniku, koju su upravo napustile snage bivše JNA. Smatrao je da je to za nas sasvim odgovarajući prostor sa svim potrebnim sadržajima. Nisam mu ništa htio obećati. Rekao sam mu da to o meni ni ne ovisi. Lažnu nadu mu nisam htio davati. Rekao sam da ću mu preko Nurije sve javiti. Njegovi strahovi a i želje da se ponovo vidimo bili su uzrokovani činjenicom da je Travnik trebao biti, upravo tih dana proglašen centrom tzv. Herceg – Bosne. Bio je od izuzetnog značaja za snage HVO-a, a otprilike se to slagalo sa dogovorom Miloševića – Tuđmana u Karađorđevu, gdje je dogovoreno da Srednja Bosna sa centrom u Travniku bude „Provincija“ sa hrvatskom većinom.
Značenje Travnika kroz historiju za Bosnu i Hercegovinu do danas najbolje je obrazložio ugledni intelektualac, rođeni Travničanin Sakib Đulabić. On za Travnik kaže:
Moje saznanje o Travniku proizilazi i iz kraće literature Fehima Midžana (koji je živio u emigraciji) u Kanadi, rodom iz sela Tomina kod Sanskog Mosta. To su, rekao bih ona pozitivna. Midžan je autor knjige o nikad razjašnjen progonu i ubistvu Hasana Kikića na području Sanskog Mosta. Bivši režim je njegove knjige zabranjivao upravo zbog istine koju je u njima svjedočio.
Travnička hronika
Negativan historijski aspekt sagledavanja i opisivanja činjenica o gradu Travniku povezujem sa piscem, Travničaninom, nobelovcem Ivom Andrićem.
Postoji zbrka oko semantičko – leksičkog određenja pojmova angažiranost, angažirana književnost, angažirani pisac, umjetnik, filozof i sl.. Još prije Drugog svjetskog rata francuska riječ o »engagement« je poprimila značenje vjernost ili privrženost odgovarajućoj ideji ili stavu. Uvijek je ta angažiranost, privrženost poprimala, razlogom, i društveno – politički pa i moralni aspekt odgovornosti u angažmanu kroz određeno umjetničko djelo. Zbog toga, držim, da je nemoguće istražiti i razjasniti stilsku i poetsku vrijednost književnog djela dok se do kraja ne ispita sadržaj ideje i piščeva svjetonazora, pa čak i pozadinu angažmana.
Postulat o literaturi kojoj je cilj da kompromituje, da podcijeni, da asimilira s narudžbom, sa zahtjevom, realizirao je Andrić kroz Travničku hroniku do neslućenih granica.
Mada se progresivna – slobodna umjetnost, vazda takvom konceptu suprotstavljala Andrićevo djelo zauzima oštar sud prema povijesnim društvenim zbivanjima i njenim akterima, čime i sam pisac zauzima jasan i nedvosmislen stav.
Ni jedan pisac i mislilac naše epohe nije se poslužio ovakvim stvaralačkim konceptom s toliko intelektualne odrješitosti i upornosti, s toliko strasti cijeli jedan narod stavio na stup historijskog srama kao što je to uradio Andrić sa Bošnjacima.
Travnička hronika je Andrićev pečat vulgarne tendencioznosti, propagande i angažiranosti. Ovim djelom Andrić do kraja razotkriva svoj stav prema historijskim, za Bosnu vazda, aktualnim političkim, socijalnim, religijskim, ekonomskim i inim temeljima cjelokupnog bosanskog društva.
Historijsku građu o Bosni vješto je Andrić iskoristio protiv Bosne, a posebno protiv Bošnjaka. Andrić u ovom romanu opisuje Travnik u vremenu od 1806. – 1814. Evropa je u to vrijeme poprište ratova koje vodi Napoleon Bonaparta. U vrijeme njegovih najvećih ratnih uspjeha napoleonska diplomacija seže do Balkanskog poluotoka i do Bliskog istoka. Radi učvršćivanja francuskog utjecaja u turskim se provincijama otvaraju konzulati u gradovima Levanta.
Na području Balkana suprotstavljaju se francuski i austrijski utjecaji. U želji da prati francusko djelovanje u Bosni i na dalmatinskoj obali, Austrija postavlja svoje konzulate. Turska se nalazi u izuzetno teškoj situaciji. Svrgnut je napredni sultan Selim III. Mora lavirati između sve jačih Beča i Pariza, i uz to još paziti na opasnost od Rusije koja učvršćuje svoj utjecaj među pravoslavnim Srbima.
Tako su se, eto, svi ključni konflikti onovremene povijesti svih evropskih sila ispremiješali u bosanskom gradiću Travniku. Travnik, sjedište vezira, u koga stižu konzuli dviju suprotstavljenih velesila, postaje minijaturna scena poprišta onih sila od čijeg sukoba drhti cijela Evropa. Povijest, kako lokalna, tako i evropska svedena je na provincijske odnose gradića Travnika. Travnik je tlo salonskog konflikta dvojice konzula i vezira koji se smjenjuju. Konfrontacija konzula i vezira konfrontacija je, dakle, različitih civilizacijskih stavova.
Neki od njih napreduju a neki degeneriraju, u ovisnosti od historijskog trenutka i uspjeha na ratištima. Uglavnom, svi sa svima povremeno ratuju ili stvaraju saveze. Svaki i bilo čiji prestiž nalazi odraz kod stanovnika u gradu Travniku…
Napoleonov (francuski) poslanik (konzul) Daville Jean, austrijski von Miterer, turski vezir Husref Mehmed – paša, bez ikakve sumnje, mrze sve što je bosansko. Mrze Bosnu i njen narod. To je i razumljivo jer su često i po kazni dolazili u Bosnu. Ali, otkuda tolika mržnja Andrića rođenog Bosanca spram Bosne? To je pitanje neobjašnjivo!? Najopasniji dio Andrićeve naracije su etičke generalizacije čije su poruke, naoko univerzalne i historijski argumentirane, mada Bošnjake vrijeđaju i etiketiraju za svagda…
Andrić u romanu veliku važnost pridaje opisu mase (običnog naroda), Travničana, etničkih grupa i njihovih međusobnih odnosa. Historijski aspekt je, zapravo, samo dekor za cilj kome je težio Andrić. Za Andrića je taj narod čudovište. On ga naziva i „nasilnicima“, „ruljom“, „grla“ (životinje). Za njega je ta masa u najmanju ruku bila luda jer ima česte „napade skupnog ludila“.
Pripovjedač Andrić sugerira nam sasvim pogrešno mišljenje da je tom ludilu uzrok neka obijest ili shizofrenija iako je i njemu sasvim sigurno jasno da taj stalno tlačeni narod ima i te kako puno razloga za pobunu. Andrić ne opravdava Travničane. On sugerira da zlo koje se nadvilo nad Bosnom treba mirno prihvatiti. Jer svaki otpor provocira novo zlo. Iako u vrtlogu zla stradavaju najviše nevini obični ljudi. On to ničim ne opravdava. On razloge zla nalazi u narodu koji je ni kriv ni dužan zatečen različitim konfrontacijama.
Sintagma „poremećena vremena“ u Andrića ima značenje psihopatologijske konstatacije. „Poremećena vremena“ su patološka vremena u kojima žive mentalno bolesni ljudi. Literarno za Andrića znači to i postupak antropomorfizacije. Riječ je o ljudima Bošnjacima. Na samom početku romana, stav prema Bošnjacima, Andrić jasno izražava. Za njega su Bošnjaci ispod Vilenice balije. (Balija – prost, neuk musliman, pogrdan naziv za muslimana uopće).
Kad govori o Bošnjacima Andrić govori o Turcima. On Bošnjake – Travničane dijeli na „Domaće Turke“ i „Turke Osmanlije“. On konstatuje da ti i takvi Turci, bez obzira jesu li strani ili domaći „ne priznaju postojanje neke druge vjere, pa kršćane nazivaju nevjernicima“. On pripovijeda da su u Travniku: „Danomice dovođeni Srbi, vezani i izmučeni ljudi sa Drine ili Krajine, pod teškim ali neodređenim optužbama… Nikog nije bilo da ispita njihove krivice ni da im sudi. Kao u krater raspaljenog vulkana oni su ovih dana ubacivani u uzbunjenu travničku čaršiju, koja im je bila krvnik bez ispita i suda“. Eto, na kraju, cijela Travnička čaršija je „krvnik“.
Stav o etničko – vjerskim grupama i njihovim odnosima Andrić iznosi i u doktorskoj disertaciji u kojoj govori o slozi, jedinstvu i međusobnom poštovanju različitih grupacija. Posebno ističe dobar status Jevreja – sefarda, cigana, dakle manjinskih naroda u Travniku. Što znači da u dvije različite knjige iznosi različite stavove. U jednoj očito pretjeruje. Zbog svega ustvrđujem da Travnička hronika nije interpretacija historije Travnika već negiranje – dezinterpretacija, ili još bolje falsifikacija. Zbog toga roman „Travničku hroniku“ svrstavam u ciklus genocidnih projekata nad Bošnjacima poput Moljevićeve literature, Memoranduma SANU i njemu sličnih. Nije Ratko Mladić kasnije slučajno u Srebrenici rekao da je na redu „osveta Turcima“ i pobio preko 8 000 nedužnih civila – Bošnjaka…
Neko je to uporno prije podgrijavao, a Andrić i ponajviše. Autor je Travničku hroniku pročitao ukupno četiri puta. Četvrti put nakon rata tražeći i trunke opravdanja destruktivne Andrićeve generalizacije o historijskim negativcima (Bošnjacima – „Turcima“) u prelijepom gradu Travniku. Najmanje argumenta za takav stav Andrić ima u stvarnim historijskim činjenicama jer su Travničani jedan poseban, dobroćudni i gospodski narod…
Grad – Muzej
Nakon rastanka sa Refikom Lendom odlučujemo se posjetiti Travnik (stari dio grada). Od Novog Travnika put nas je uz Lašvu vodio do, po meni, najljepšeg grada u BiH.
Bez ikakvog pretjerivanja ulazak u Travnik me uvijek podsjećao na ulazak u nekakav reprezentativni muzej. Ustvrđujem da je upravo Travnik – grad Muzej. Kao da je ljudskom rukom smješten u (usjeklinu) kanjon između Vlašića i Vilenice. Ne zna se da li je oku ljepša priroda koja ga okružuje ili raznovrsni arhitektonski biseri kojima su dolina i obronci grada ispunjeni.
Paralelno sa Lašvom na okolnim brdima poredali se nizovi kuća s tipičnom srednjobosanskom arhitekturom. Kuće s doksatima i visokim strmim drvenim krovovima. Upućuje na područje sa žestokim zimama. Iako su ovi objekti (stari) građeni u 19. st. i spočetka 20., oni upravo svjedoče o kontinuitetu bosanske srednjovjekovne arhitekture i državnosti. Bedemi i kule kao rezultat obrambenih potreba grada.
Islamska arhitektura pomiješana s romaničkim i gotičkim utjecajima. Od samog ulaza u nizu nekropole nišana prefinjenih klesarskih tradicija od veoma starih do sasvim novih.
Na samom ulazu pet džamija, ne zna se koja je od koje starija, koja je od koje ljepša. Kamen kojim su zidane, ne zna se da li je lijep od bjeline ili je u arhitektonskom skladu i džamijskom mozaiku pravilnih i skladnih ivica još ljepši.
Sahat – kula, mostovi, hanovi, turbeta, ulične česme, gradski šadrvani, ulična kaligrafija. Medresa – zgrada tipa najljepših evropskih učilišta. Tolika ljepota se ukaže pred očima i sve pogledom možete obuhvatiti.
Tek sada shvaćam koliko smo mi Bošnjaci uskraćeni za vlastitu tradiciju koja nam je bila svjesno oduzimana. Nekad i vlastitim neznanjem. Koliko malo cijenimo ljepote koje nam je tradicija a i sudbina podarila. Ovakav grad je moguć samo u mašti. Ovaj su nam grad htjeli uzeti. Ja od Zagreba nisam vidio ni dijela takve ljepote, a tek naša dolina Sane, uvijek mi na pameti dok ovo bilježim.
M.K. i Enes me upozoravaju da bi trebali nešto pojesti i kahvu popiti. Oni će na ručak, a ja odlučujem da odem do kasarne i da malo prošetam gradom. Odlazimo do hotela u centru grada. Međutim, na ulazu su dva vojnika HVO-a koji nas upozoravaju da se unutra ne može i da moramo negdje drugdje tražiti jelo. Bili su strogi. Poslije smo saznali da je u hotelu smješten dio štaba HVO-a za Travnik. Dogovaramo se sa Enesom i M.K. da se nađemo na livadi kraj hotela, preko puta ceste. Tu danas počivaju (nek im je rahmet) najveći krajiški sinovi koji su u ovom gradu snivali svoju Sanu, Ključ, Prijedor, Krajinu…
Ulazak u kasarnu je za mene bio šokantan. Na samom ulazu kraj mene je prošla žena sa tačkama na kojima su bila dva lavaboa i jedno manje krilo prozorsko. Poput svih drugih od bivše JNA kasarna u Travniku je bila veliki kompleks zgrada, manjih objekata, sportskih terena, za vježbanje, radiona, garaža i sl..
Ulazim u ulaz jedne zgrade. Na dnu hodnika vidim dvojicu ljudi kako natežu veliku željeznu šipku između štokova i vrata. Zovu me da im pomognem. Nesvjesno guram s njima. Mislim, hajde, treba ljudima pomoći. Izvalismo komad štoka kod brave, od prevelikog pritiska onaj prvi do vrata utrka naprijed i pade. Zateturašmo se i mi za njim. Ovaj drugi uđe. Razgleda, reče: „Pero ovdje za nas nema ništa, hajdemo dalje“. Napustiše brzo prostoriju a ja shvatih da sam učestvovao u provali. Zatekoh se u uredno opremljenoj školskoj učionici. Kreda, tabla, karta bivše Jugoslavije, ormari, police, vojnička literatura. Uzimam sa sobom priručnik za gađanje.
Odlazim sprat više. Na sred hodnika čovjek na ljestvama. Skida lustere. Kraj njega žena. Drži dva cekera već napunjena raznim svjetiljkama, lampama, sijalicama i sl.. Pitam ga šta to radi.
„Što me pitaš kad vidiš što radim“, odgovara mi britko.
Odakle si, pitam.
„Tu iz jednog sela kod Travnika.“
„Imaš li dozvolu?“ Pravim se služben.
„Imam, imaš li ti.“
Zašto, Odgovaram.
„Zašto bih je ja imao.“
Vidim neki lukav čovjek… Odlučim ga zamoliti da malo prestane s poslom.
„Ja hranim djecu s ovim, a ti bi da s tobom raspredam.“
S čime, lusterima hraniš djecu? Zastade nakratko, pogleda me i upita oštro:
„Da ti mene ne za……š?“
Vidim, nije baš raspoložen. Uspio je odvrnuti okrugli luster i zadovoljno silazi niz ljestve. Tek kad se spustio na pod vidim visok i naočit, nije za šalu.
Započinjem s njim ozbiljan razgovor. Pitam ga da li bi htio brzo a lako zaraditi novaca? Traži da se predstavim. I on se meni predstavlja. Jasim iz Doca kod Travnika. Rodno selo Ive Andrića. Ima četvero djece, a ni on ni žena već dugo ništa ne rade. Govorim mu da će u Travnik u narednih desetak dana stići poveća grupa dobrovoljaca iz Dijaspore, koji su odlučili da se bore za BiH, da su uglavnom Krajišnici i da nam ova kasarna odgovara. Govorim mu da je šteta da se ovo radi. Da je šteta što se to tako raznosi. Da je to krađa. Itd…
„Ovo je od JNA“, odgovara mi. Kao, to je tuđe, od mrskog neprijatelja i to je najbolje uništiti. Pokušavam ga i razumjeti. „Hajmo dole“, zove me u prizemlje. Uzima od žene cekere i spuštamo se niz stepenište.
Uvodi me u prostrana kupatila. „Đemo! Đemo!“, dere se Jasim. Priđe mu Đemo. Brat mu je, koji je sprat niže skidao: pipe, tuš – baterije i razne druge sitnice sa vodenih instalacija. Na nekoliko već mjesta voda pršti na sve strane. Pokušavamo napraviti dogovor. Ne vjeruju mi dok nisam izvadio novac. Nudim im po 200 KM svakom akontacije i po 200 ponovo kad stignemo. Tražim od njih da paze objekte da niko ništa ne raznosi. Oružje imaju obojica. Govore mi da neće moći spriječiti ulazak vojnika HVO-a i TO jer se već dio njihovih vojnika smjestio u dijelove kasarne, ali da će povesti računa da obični građani ne uništavaju još više. Molim Đemu da u svim praznim objektima zavrne dovode vode zbog mogućih poplava. Uzimam njihove podatke, adrese. Dajem im svoje podatke. Pokušavam ostaviti dojam ozbiljnosti. Mislim da me shvaćaju ozbiljno. U svakom slučaju im se čini laka zarada. Jasim nekoliko puta ponavlja: „Koje su to budale što hoće vamo doći, zar ima još takvih? Pa svi nekud bježe. Pa zar još ima takvih?“
Isplaćujem im akontaciju. Jasim odmah ženi dade onih 200 KM. Žena se okrenu i brzo preko piste zamače. Govorim im na kraju da ćemo se skoro vidjeti i još jednom tražim da pripaze koliko bolje mogu. „Samo vi dođite“, ponavlja Jasim. Ne znam da li je sretan što ćemo se opet vidjeti ili što će dobiti još 200 KM. Selamim ih i napuštam kasarnu. U svakom slučaju sam zadovoljan jer se radi o idealnom objektu za ono što smo mi (htjeli) i trebali. Takav kompleks nigdje drugdje nismo mogli naći.
Kraj autobusnog kolodvora odlazim do glavne ulice u Travniku. Uzimam ćevape. Jedem onako zamotane šetajući gradom. Cesta me vodi do šarene džamije. Podne – namaz se završava, iz džamije izlazi nekoliko starijih ljudi. To su, vjerojatno, Travnički muslimani. Eto, tih nekoliko staraca. Razmišljam… Kasnije ‘94 i dalje u Šarenoj džamiji je teško bilo naći mjesta da se klanja džuma – namaz ili teravija i sl.. I to je nešto…
Selamim starog dida koji se uputio prema mostu niz ulicu na Lašvi. Iznenadi ga moj glasan selam. Tiho mi odselami. „Dido imaš li malo vremena“, upitah. „Toga imam najviše mladiću“, odgovara mi. Uđosmo u prvu kahvedžinicu. Dido poče prvi priču. „Teška su vremena, za nas starije je lako mi smo svoje proživjeli. Šta će biti sa vama mladima… Imam četiri unuka. Svi su kod Turbeta, na liniji. Svako jutro im nosim vruće lepinje. Svaki put mi govore da ne dolazim, da me može strefiti granata ili metak. U početku ljuti a kasnije omekšaju. Valjda od mladog sira i lepinja. Kažem im da je sve Allah propisao. Najmlađi Zikret koji mi je najprivrženiji kaže mi da ne lupam, da ga živciraju moja objašnjenja, da sutra ne dolazim, da će on doći. Ja opet ponovim konstataciju o Allahu. A on meni da se ja nikad neću promijeniti. Ostala braća ćute. Jedu. Mladi. Dobar apetit. Išao sam u komandu tražiti da otpuste Zikreta, govorim im. Mlad je. Nije vojsku služio. Nema iskustva, nikakva. Starija braća mi odobravaju. Zikret vrisnu. Da šta ga sramotim, da on prijateljima u oči ne bi mogao u čaršiji pogledati, da ga ja više živciram od četnika. Haman sam gori. Odmaknu se od sofre i reče da ga samo mrtvog možemo odavde odvesti. Da šta nam pada na pamet. Traži da sutra odem u komandu i da potvrdim da je bila greška, da sam ja pogriješio. Da šta se ja u njegov život petljam. Dok nisam otišao povući prijedlog u komandu nije sa mnom govorio. Sad ponovo razgovaramo. Jedini me on zagrli kad god ih posjetim. Ne znam šta mi je draže kad ih posjetim, ili to dok ih gledam kako slatko jedu ili kad me Zikret zagrli.“
Vidim did bi pričao dugo i naširoko. Prekinem ga. „Dido ja sam došao poslom, nemam puno vremena. Htio bih samo neke informacije.“ „Odakle si“, upita me. Rodom iz Krajine, Sanskog Mosta.
„Nemaš se kud vratiti, trebaš li konak? Ovdje su Krajišnici dolazili i u prošlom ratu. I ja sam tada bio mlad, mladi i oni. Zajedno smo se borili. Bili su dobri ljudi. Puno ih je ostalo ovdje, gore u mezarlucima. Tukli smo se i protiv četnika, partizana, ustaša, talijana, crne legije, sve legije. Svi su na nas kidisali. Kad se rat završio pokupe sve mlade Bošnjake, zatvore u džamiju i zapale. I džamiju i ljude. Gledao sam sa Vilenice kako zapaljeni ljudi istrčavaju iz džamije a četnici ih kose rafalima. Isti taj dan, kad su posao završili, četničku uniformu su zamijenili za partizansku. Ni danas evo ništa bolje nije. To se mladiću stalno ponavlja. Mi smo ti čudan svijet. Nikog ne diramo a svima smetamo. Ko da nas je neko ukleo. Ne znam šta je. Stalno razmišljam o tome. Pitao sam Imama i džamiji. I on ne zna. Samo Allah zna… On sigurno zna…“
Sve mi je dido rekao… Upitah ga još za mezarluke gdje su Krajišnici. „Gore više medrese, preko Lašve. Kad naiđeš na mezarluke sa malo nišana, tu su Krajišnici iz Drugog svjetskog rata. Nisu im se smjeli udarati nišani. Zabranila vlast. Kad je vlast malo popustila neki su došli iz Krajine i postavili svojima nišane.“ Upravo su to nišani onih Krajišnika koji su 1943. došli u Travnik, onih o kojima su pisali Fehim Midžan i Sakib Đulabić. Kako se historija ponavlja a mi je ne proučavamo, ne učimo od naše učiteljice historije… Pedeset godina poslije na istom mjestu (Travniku) isti progonitelji, isti progonjeni (žrtve), isti potomci Krajišnika odlučili da čuvaju Bosnu i svoj narod…
Na krajiškim mezarima
Putujem kraj „Plave vode“ i Medrese, uputih se prema mezarlucima. Travnik je cijeli opasan mezaristanima. Nisam u Bosni naišao na grad u kome se jasno sa svake pozicije uočavaju aleje mezaristana. Konfiguracija terena je takva da podsjeća na antički amfiteatar u kome je grad pozornica a mezari su oni koji tiho prate što se dešava na sceni. Vjerojatno strme kosine stvaraju ambijent potpunog pregleda svih mezara, jer kad su mezari na ravnom onda se samo prvi nišani zapažaju. Ovako ste u mogućnosti pobrojati sve mezare sa jednog mjesta. Veoma neobično.
Uspinjem se na jednu visoravan, prolazim nekoliko aleja. Ravnomjernim koracima prilazim staroj voćki, mislim da je kruška. U ovim krajevima behar nešto kasnije padne i tek se počeo formirati plod. Ne vidim nigdje u okolici voćke. U Krajini su po mezarlucima najbolji voćnjaci. Običaj je kod nas zasaditi voćku. Baš po mezarima. U mome Pobriježju kraj Sanskog Mosta najbolje šljive, kao dijete sam brao u mezarlucima. Zapažam oko kruške, stare nišane. Rjeđe poredane. Neki su već na zemlji položeni. Prestajem sumnjati. Zaključujem… Moji su… Prvi do kruške. Čitam prezime – Hadžić. Drugi do njega, isto Hadžić. Tri godine mlađi. Braća. Slijedeći, Memić. Pa Cerić, Avdagić, Hasić, Šahinović, Okčić… Oko nekih nišana razgrćem zemlju. Legli davno pa ih vjerojatno vodene bujice, kad se snjegovi tope sa ovih visova, godinama zatrpavali. Prestajem dalje istraživati. Sve krajiška prezimena. Jasno… Vraćam se pod onu krušku. Čučnem. Učim…
El – Fatiha
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo,
Milostivog, Samilosnog,
Vladara dana sudnjeg,
Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!
Uputi nas na pravi put,
na put onih kojima si milost Svoju darovao,
a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazivali,
niti onih koji su zalutali!
Amin
P.S. Poštovani čitaoci, poznato vam je već da autor nikada ne objavljuje svoje kolumne, zabilješke niti bilo kakva reagiranja u danima državnih praznika i vjerskih blagdana. Ciklus o periodu rata autor će objaviti nakon Ramazana (krajem augusta). Autor će svakako opisati povratak iz Travnika, susret s Matom Bobanom u Grudama i pokretanje Krajiškog vojnog segmenta iz Dijaspore. Autor se neće naširoko baviti periodom rata jer će jedan značajan dio biti objavljen u knjizi koja će obuhvatiti i sve dosadašnje objave na ovu temu. Poštovani čitaoci, s velikim respektom izražavam zahvalnost svima vama koji ste obratili pažnju na ove moje bilješke. Činjenica da vas je u svakom nastavku veći broj najbolji je poticaj trudu koji ulažem da vam istinu o najtežim periodu za Bosnu i Bošnjake istinito svjedočim…
Sestre i Braćo…
Stiže nam blagoslovljeni mjesec, stub naše vjere, temelj našeg jedinstva… Častan i odabran Allahovom voljom…
Očistimo naša srca, stiže nam najdraži gost, mjesec u kome smo u ime Njega pokorni…
U ime Tog mjeseca i hajra Njegovog dolaska, autor će pokorno zaustaviti kolumnističke zabilješke i njihovu objavu, a najaviti se kad Ga ispratimo, (nakon Bajrama).
Ramazan Šerif Mubarek Olsun!
