8:00 je sati, ponovo mi zvoni mobilni telefon, pozivni sa 066, pretpostavljam ko je. Mirjana iz SIPA-e ponovo zove sa novom naredbom tužioca Hasanspahića. Da se vratim iz Sarajeva, ali ne u Sanski Most nego u Banjaluku. U sjedište državne agencije za istrage SIPA-e.
Što ja ponovo rezolutno odbijam. Usput Mirjanu obavještavam da ću sam otići u prostorije Tužilaštva BiH u Sarajevu i staviti se na raspolaganje predmetnom tužiocu g. Ćazimu Hasanspahiću. Gospođa Mirjana pomalo zatečena mojom tvrdoglavošću, obavještava me kako će o ovom mom stavu upoznati tužioca.
Revnosni i agilni Avdo Avdić je malo zakasnio na prizorište. Kod parkinga samoposluge na Trgu ljiljana uz Sanu ga je srdačno dočekao nesuđeni bankar i milioner Muhamed Zekotić.
Avdo je smatrao da će njegov privatni portal istraga.ba taj dan kapitalizirati snimku moga hapšenja. Njegova su očekivanja taj dan ipak bila naivna.
Veći broj novinara iz redakcija elektronskih i printanih medija me zove. Uglavnom se ne javljam, ali donosim odluku dati izjavu za lokalne medije i portale u Sanskom Mostu.
Dopisnica federalne televizije iz Bihaća Enesa Hrustanović mi se javlja i moli da se javim njenoj urednici Jadranki Milošević kako bih dao izjavu za FTV, što ja i činim.
Nisam odbio dati izjavu i novinarki BHT 1, koja je bila uporna u zvanju i insistiranju na izjavi.
Obje televizije u najavnoj špici dnevnika donose vijest o hapšenju opakih SDA – „kradljivaca“ u Sanskom Mostu…
Kantonalna televizija (Aida Štilić) nije tražila od mene izjavu, jer joj to glavni i odgovorni urednik RTV USK-a Hozanović nije dopustio, nego je pravila prilog sličan onima kakvi su se režirali u bivšem komunističkom sistemu protiv onih koje su drugovi unapred već osudili, a sudski proces je bio puka formalnost…
Aida i još jedna NES-ova medijska perijanica bez presedana, direktor, kockarski ovisnik, bogohulni Midho Dedić, nervozno su pred policijskom stanicom u Sanskom Mostu čekali da me svezanog sa lisicima dovedu… Ubrzo će se ispostaviti – uzalud!
Mobilni telefon mi nije prestajao zvoniti. Zovu prijatelji, rodbina, interesuju se za sve što se dešava oko nas, a ja pokušavam saznati šta se dešava u Sani.
Ponovo zove Mirjana i traži da krenem iz Sarajeva za Banjaluku, što ja ponovo odbijam uz obrazloženje da ću se za sat vremena sam javiti u sjedište Tužilaštva BiH u Sarajevu.
„Dobro g. Kamber, upoznat ću tužioca sa vašom odlukom…“, odgovorila mi je Mirjana…
Pakujem stvari, laptop, tablet i mobilni telefon Nokia, ništa ne diram, zadržavam sve u memoriji, pozivi, sms – poruke, arhiva, jednostavno sve. Zapravo nikada ništa u mojim uređajima nije bilo što bi upućivalo na bilo kakav kriminal i korupciju.
Jedino čega je na pretek bilo su dokazi i dokumenti koje sam iz različitih izvora dobivao, a koji svjedoče o korupciji onih koji su danas već istražno tretirani i protiv kojih se svakodnevno podižu optužnice. A tek šta ih čeka?!
Oko 10 h privatnim autom se približavam zgradi Tužilaštva BiH u Sarajevu (ul. Kraljice Jelene). Prilazim lagano, skrećem na parking ispred ulaza da vidim šta me tu čeka. Sve prazno, nigdje novinara, kamera, stalaka, foto – aparata, nigdje nikog.
Spuštam se u ulicu ispod zgrade Suda, parkiram auto i taman kad iz auta hoću izići, ponovo me zove Mirjana. Baš uporna i veoma službena. Ima novo obavještenje za mene.
„G. Kamber, nemojte se javljati u Tužilaštvo, budite tu negdje, a možete se i u vaš stan vratiti. Javit ću vam se kasnije sa novim instrukcijama.“
- Ok, čekam vaše upute, kratko odgovaram.
Ovdje zapravo postaje jasno otkuda ovolika konfuzija? Dogovorene novinarske ekipe redakcijski raspoređene dan prije već su u Sani, a ja eto sudbine u Sarajevu. Kako sad izrežirati moje privođenje a da to zabilježi kamera? U tome je jedina kvaka ove konfuzije.
Odgovara mi vremenski vakum da provjerim šta se dešava na Sani. Odlučujem se zbog blizine skočiti do lokalnog bazena hotela Hills, gdje prvo doručkujem a onda na plivanje. U pauzama pregledam telefonske pozive, na neke se javljam.
Sin mi javlja kako ga jedna lokalna kriminalna grupa prati, a ja ga upozoravam da se ne udaljava iz središta grada.
Sa Fazirom i Mirelom ne mogu uspostaviti kontakt, posebno što sam bio svjestan da nam je Naredbom o lišavanju slobode to i zabranjeno.
Oko 12 h uspostavljam drugi kontakt sa mojim prijateljima koji „situaciju prate“ iz našeg informativnog centra na boru. Kažu mi da su u potpunosti postigli zacrtani cilj, da su uočili nekoliko grupa koje organizirano sve prate, da su najinteresantniji razgovori i poruke između čelnika policije i NES-a, da su svakako interesantne poruke koje direktno iz moga stana šalje visoki policijski dužnosnik (kasnije saznajemo o kome je riječ).
Uglavnom ih upućuje komesaru Koričiću, a ovaj dalje Hozanoviću. Da im je interesantno da se za predmet interesiraju i naši iz SDA, a najinteresantnije im je bilo vozilo parkirano na parkingu ispred uprave Elektroprivrede u kome se nalazila kompletna oprema za snimanje. Riječ je o službenom vozilu iz Brčkog registriranom na gradsku apoteku grada na koridoru. Prizorište su napustili desetak minuta nakon službenog vozila SIPA-e.
Jasno je da mi nismo bili sami u diskretnom informativnom zaleđu cijelog ovog događaja.
Možda su od Mujinih kontakata bili interesantniji razgovori vođeni za nekoliko slavljeničkih stolova u dva kafića ispod terase gdje su i službene prostorije SDA. Od ovih video i audio zapisa ću vam sačiniti cijeli jedan noćni serijal koji će biti puštan u Malnarovom terminu „Noćne more“, kad mladi koje želim zaštititi pozaspivaju…
Zapazili su uz lokalne i kantonalne medije četiri novinarske ekipe iz Sarajeva, Bihaća i Banjaluke. Uglavnom, cijeli ovaj događaj čina moga hapšenja je bio veoma dobro pripremljen i izrežiran. Samo nigdje glavnog „glumca“!
Iz kasnijih kontakata sa predstavnicima medija u Sarajevu, većina mi je priznala kako su dan, a neki i dva dana prije dobili informaciju o našem lišavanju slobode. I sad zamislite apsurd, akcija koja je naredbom Tužilaštva BiH trebala biti provedena u najvećoj tajnosti, o njoj informaciju imaju svi državni elektronski i štampani mediji, portali, kantonalni i lokalni mediji, a što je najapsurdnije i šefovi kriminalnih grupa sa našeg kantona…
Baš me je ovdje stid, makar je i o mojoj koži riječ, na kakve niske grane su doveli najviši državni pravosudni nivo (Sud i Tužilaštvo BiH).
Jasno je ovdje zapravo šta je krajnji cilj. Lokalni izbori se bliže, početak kampanje, a u tada predizbornom mjesecu se osim nas lokalno minornih SDA – ovaca istražno i još više medijski tretiraju Fadil, Osmica, imenjak Asim i dr. SDA – ovci i niko doslovno niko drugi.
Do kraja je precizno naš predsjednik Izetbegović u svojoj izjavi na okolnosti našeg predmeta i sam razobličio pozadinu…
Valjda je to bio i razlog da je protiv nas otpočela medijska haranga sa elementima takmičarske degradacije. Od novinara do političko – izbornih analitičara i političara u cjelini, krenula je i za mene na svašta obviklog nepojmljiva negativna kampanja.
Samo sam takve vrijednosne sudove o uhapšenima uočavao o nama iz SDA. Tu mislim na premijera Novalića, Osmicu, Amira Zukića, Sarajlić i dr.. Isti centar je upravljao i sa njihovim medijskim progonom kao i u našem slučaju „izbornih kradljivaca“.
Danas sam došao do čvrstih i neoborivih dokaza o istom centru koji režira i provodi pravosudno – politički progon. Konačno to moje saznanje je i donijelo preokret u našem predmetu.
Međutim, oni koji su iz „mraka“ pravosudno – političkog podzemlja sa svime upravljali smatraju da je njihova misija završena hapšenjem i otvaranjem sudskog predmeta..
Lančane i sihronizirane hajke medija i usmjerenih novinara su zapravo samo jedna od faza i to najbitnijih. Konačno, valja opravdati pred javnošću progon nevinih ljudi.
Bila mi je kasnije interesantna komunikacija urednika Avaza i zaštićenih svjedoka koji su medijima bili svojevrsni informativni servis. Radončić je jedan od visokih lidera koji se ushićeno prvi oglasio na okolnosti ovog predmeta.
Konačno je potvrđena njegova dugo promovirana „istina“ kako je on sve izbore „pobijedio“ ali ga ovi iz SDA „pokrali“…
Posebno je bila interesantna uloga izvjesnog „Kešmera“ urednika portala raport.ba koji je imao otvoren link sa pojedincima u Sani. I od mene je tražio izjavu na okolnosti predmeta.
Podsjećam ovdje da je Kenan Kešmer urednik portala raport.ba od njegovog osnivanja. On je skupa sa svojom bliskom suradnicom Semirom Degirmerdžić tobože prvi „otkrio“ aferu „Respiratori“, koja je slična našoj „Izborne krađe“. Doslovno na identičan način iskreirana i realizirana.
Do tada nisam imao, ali danas imam dokaze o istom centru montaže…
Upravo sam poruke o ovim i nekim drugim predmetima pronašao i u razgovorima lidera NES-a Rifeta Hozanovića i Semire.
Ako Hozan napiše da ovo nije istina objavit ću fotografije njegovih susreta sa plaćenicom Semirom u nekoliko sarajevskih lokala u naseljima Otoka, Nova Otoka i naselju Miljacka. Najčešće u kafiću TIME na adresi dobrog Džemala Bijedića br. 160… sa zadnje strane…
Najčešće je na ove tajne susrete Hozan u Sarajevo putovao službenim vozilom Vlade ili MUP-a USK-a, naravno u pratnji svoga ministarskog klauna i šofera Kljajića.
Novac za plaćanje ovih montiranih afera protiv SDA-ovaca nije dolazio samo iz crnih fondova NES-a nego i iz drugih stranaka, pa i od međunarodnih organizacija.
Društvene mreže i portali su postali doslovna „meka“ senzacionalizma. Upravo su internet – estradni borci za pravdu djelovali javno i udarali po nama nemilice!
Naše krivično djelo „Izborne krađe“ je u medijima i posebno na društvenim mrežama već dokazano. A mi još na slobodi. Portali i kopipejstali su već slavili našu očekivano izrečenu zatvorsku kaznu. Istraga je po njima nakon lišavanja slobode bila puka formalnost, samo se iščekivala optužnica i presuda.
Otprilike je samo taj dan na okolnosti ovog predmeta objavljeno preko stotinu tekstova i video priloga. Ispod ću vam poredati samo neke od naslova.
Ipak mi je najinteresantnija taj dan bila poruka službenika jedne ambasade naše susjedne države uvezanog sa našim krajiškim suradnikom (plaćenikom te službe).
Kada sam konačno došao do dokaza o uplitanju u ovaj predmet moćnih ambasada, OSCE-a i doušničkih službi triju susjednih država, bilo mi je jasno da je ipak nešto krupno u pozadini ovog predmeta. Pretpostavljao sam tada da postoji neki drugi cilj koji se želi postići ovim lažnim i montiranim predmetom, ali nisam bio siguran.
A danas imam i dokaze. Ovaj predmet nikakve veze nema s nama, niti ima kakvog osnova da se nas troje (mene, Mirelu i Faziru) istražno tretira.
Ovaj predmet je u sjedištu tajne službe nama susjedne države odredio krajnju metu. A nas troje smo bili usputni kolateral.
A metu ćete saznati kasnije kad vam podastrem neoborive dokaze.
P.S. Poštovani čitaoci, ipak su potcijenili nas i našu SDA. U istoriji najveći ruski vojni i politički strateg Suvorov Aleksandar kaže: „Nikada ne prezirite niti potcjenjujte svoje neprijatelje…“
A nas su baš, osim prezira i mržnje potcijenili…
Tek ih na narednim izborima očekuje poraz i veći nego na prošlim lokalnim…
A rijetko sam u procjenama griješio…
Nastavlja se…
