P.S. Od dobronamjernih čitaoca ovih mojih štiva često dobivam pisma i odgovore sa različitim preporukama i razmišljanjima sa temom osvrta na moje kolumnističke zabilješke.
U kasliću svoje internetske pošte nedavno me je zateklo pismo i moga „druga“ sa fakulteta (J.F.) koji mi se veoma često javi… Tražio je da se i čujemo preko vibera… On mi se i inače obrati kad god sam u prilici da tretiram likove društvene scene u Hrvatskoj.
Oštro intonirano mi je prigovorio kako je: „Nives žrtva tvojih (mojih) zabavnih žurnalističkih krivotvorina“… Te kako ja „potonju damu ni ne poznajem“… Pa mi moj fakultetski kolega savjetuje da se: „suzdržim od ekskluzivističkih tekstova“, koje pišem.
Ne bih ni obratio pažnju na moga fakultetskog „druga“ da svoje zaštitničko obraćanje spram „naše“ Nives nije završio odlučnom konstatacijom – „Svi smo mi u Hrvatskoj Nives“… Samo me ova jedna rečenica moga druga (J.F.) potakla da napišem ovaj odgovor, a ozbiljno i o romanu kao odgovoru razmišljam…
Ali sam ipak prije početka ovog zapisa nazvao moga kolegu, a naš virtualni – viber kontakt samo je još više produbio naše stavove o „spisateljsko – glazbenoj“ ikoni Hrvatske, a genetske Sanjanke – Nives Celzijus…
Nisam mome fakultetskom kolegi uopće htio pominjati niti ga podsjećati na aferu izazvanu javnom prepiskom Nives i njenog oca Anej Sama… Nisam mu htio pominjati da je njenom ocu Samu u rodnim knjigama upisano Spasoje Čanković i da je rođen 1947. u Bošnjacima kod Sanskog Mosta, da je od oca Đure i majke Danice (rođene Panić).
Ne sporim Nives, niti njezin umjetnički background niti njeno književno izdavaštvo (zagrebačko i hrvatsko) u knjizi „Gola istina“. Ne sporim ni tečni hrvatski kojim ova spisateljica piše, govori i pjeva. Ne sporim ni njezin estradni – hrvatski milje, ni (hrvatske) „gole istine“ sa nogometnim reprezentativcima, ni hrvatsku književnu nagradu „Kiklop“…
Na kraju njezino je pravo da se u njenom književnom spektru etablira i hrvatskom književnicom… Međutim, njezin biološki otac je Srbin iz Bošnjaka – Slovenac (danas), a ona može biti što god hoće…
Još bi me manje iznenadilo kada bi ova književnica i njena spisateljska izdanja bila objavljena u ediciji moderne srpske književnosti 21. veka… Ni kada bi u Antologiji bošnjačke književnosti bila štampana ponovo ništa izgubila ne bi… Njeno umjetničko prezime Celzijus – bogumilskog je etimološkog pedigrea, ali je ipak najpriličnije okougodnim starletama u vremenskoj prognozi…
A njenu književnost i stvaralaštvo tim povodom i kontekstom, dragi moj kolega Josipe, komotno objesiti možeš mačku o rep…
Sretna je okolnost što je posljednji balkanski Bogumil (Miroslav Krleža) „preselio“ i u miru spava na „Gvozdu“ ispod stećka, ali se neminovno u grobu prevrće…
Dok nižem ove zbrkane rečenice i redove upravo razmišljam o Krleži i njegovim (kilometarskim) zapisima o klimakteričnim damama u Glembajevima, Vučjaku, i Filipa Latinovića „provinciji“… I otac naše Nives Sam (Spasoje) je „zaveden“ u književne vode romanom Miroslava Krleže „Na rubu pameti“…
„Na rubu pameti“ bi i sam Krleža danas bio kad bi imao priliku intelektualno – književnički i leksikološki tretirati pojam sponzoruša i eskort – dama…
Šta bi to danas naš bogumilski književni predak Krleža uopće rekao o ovoj našoj originalnoj raznjupanoj sanskoj „mužači“ (Nives) kao prvakinji hrvatskog književnog i virtualno – scenskog glumišta?
Možda nam se Krleža i javi, a možda se i javio veoma lucidno i proročanski kroz izdanje „Deset krvavih godina“ (1914 – 1924) propasti habzburškog carstva. I to okruglo prije 100 godina preko virtualnog „podzemnog telefoniste“ (pretka mobilne telefonije), preko „glasa“ iz „hada“ (podzemnog svijeta) sa kote „313“…
Ako se ona dragi moj „druže“ Josipe odrekla oca, a nakon toga i otac nje, a ako oboje nisu iz Bošnjaka kod Sanskog Mosta kao što piše u rodnim i krsnim knjigama njihovih predaka, ja se zapitam kako uopće tretirati i definirati njihov ovozemaljski status…
Možda da ih nazovemo izbjeglicama… Izbjeglica nema roda, odnosno pripada svakom rodu… Božje stvorenje, a bez roda – pjeva na inauguraciji i „naše“ Kolinde u susjedstvu zapadnom. Tik do „počivališta“ na Gvozdu (200 m zračne linije) gdje je boravio posljednji bogumil ekskomuniciran (odbačen) od katoličke crkve, pisac i hroničar lijeve orijentacije… U grobu se prevrće i “cupka” uz taktove glazbe koja povrh stećka dopire sa inauguracije.
A tuče hit – „kara – kara – karanfile“ i naša nezamjenjiva, rodom iz Bošnjaka kod Sanskog Mosta Nives Celzijus.
Allahu dragi, jedan si kadar si, prosvijetli dušu i srce svoga roba Asima, a bome i moga druga Josipa kome ovo pismo pišem… A da uopće ne znam kojim povodom ni zašto??
Po logici profesionalne deformiranosti da o svemu imam stav, ja po prvi put zapravo stava nemam. I jedino što mogu zaključiti – Idite vi, i sa zapada i sa istoka u (pridjev)…
Nives je naša!!!
Kao što su naše i dvije političke krajiške medijsko – promotivne vrijednice Hamdo i Senad…
Nastavlja se…
